Revelation of John 14

1I vidjeh, i gle, jagnje stajaše na gori Sionskoj, i s njim sto i četrdeset i četiri hiljade, koji imahu ime oca njegova napisano na čelima svojima. 2I čuh glas s neba kao glas voda mnogijeh, i kao glas groma velikoga; i čuh glas gudača koji guđahu u gusle svoje.

3I pjevahu kao novu pjesmu pred prijestolom i pred četiri životinje i pred starješinama; i niko ne mogaše naučiti pjesme, osim onijeh sto i četrdeset i četiri hiljade koji su otkupljeni sa zemlje. 4Ovo su koji se ne opoganiše sa ženama, jer su djevstvenici, oni idu za jagnjetom kud god ono pođe. Ovi su kupljeni od ljudi prvenci Bogu i jagnjetu. 5I u njihovijem ustima ne nađe se prijevara, jer su bez mane pred prijestolom Božijim.

6I vidjeh drugoga anđela gdje leti posred neba, koji imaše vječno jevanđelje da objavi onima koji žive na zemlji, i svakome plemenu i jeziku i koljenu i narodu. 7I govoraše velikijem glasom: bojte se Boga, i podajte mu slavu, jer dođe čas suda njegova; i poklonite se onome koji je stvorio nebo i zemlju i more i izvore vodene.

8I drugi anđeo za njim ide govoreći: pade, pade Vavilon grad veliki: jer otrovnijem vinom kurvarstva svojega napoji sve narode.

9I treći anđeo za njim ide govoreći glasom velikijem: ko se god pokloni zvijeri i ikoni njezinoj, i primi žig na čelo svoje ili na ruku svoju, 10I on će piti od vina gnjeva Božijega, koje je nepomiješano utočeno u čašu gnjeva njegova, i biće mučen ognjem i sumporom pred anđelima svetima i pred jagnjetom.

11I dim mučenja njihova izlaziće va vijek vijeka; i neće imati mira dan i noć koji se poklanjaju zvijeri i ikoni njezinoj, i koji primaju žig imena njezina. 12Ovdje je trpljenje svetijeh, koji drže zapovijesti Božije i vjeru Isusovu.

13I čuh glas s neba gdje mi govori: napiši: blago mrtvima koji umiru u Gospodu otsad. Da, govori Duh, da počinu od trudova svojijeh; jer djela njihova idu za njima.

14I vidjeh, i gle, oblak bijel, i na oblaku sjeđaše kao sin čovječij, i imaše na glavi svojoj krunu zlatnu, i u ruci svojoj srp oštar. 15I drugi anđeo iziđe iz crkve vičući velikijem glasom onome što sjedi na oblaku: zamahni srpom svojijem i žnji, jer dođe vrijeme da se žnje, jer se osuši žito zemaljsko. 16I onaj što sjeđaše na oblaku baci srp svoj na zemlju, i požnjevena bi zemlja.

17I drugi anđeo iziđe iz crkve što je na nebu, i imaše i on kosijer oštar. 18I drugi anđeo iziđe iz oltara, koji imaše oblast nad ognjem, i povika s velikom vikom onome koji imaše kosijer oštri, govoreći: zamahni kosijerom svojijem oštrijem, i odreži grožđe vinograda zemaljskoga; jer već sazreše puca njegova.

19I baci anđeo kosijer svoj na zemlju, i obra vinograd zemaljski, i metnu u kacu velikoga gnjeva Božijega. I otoči se kaca izvan grada, i iziđe krv iz kace tja do uzda konjma hiljadu i šest stotina potrkališta.

20